|
|
| |
| 0 | | | Izložba slovenačkog umjetnika Sama u „Dvorcu Petrovića“ | | Ortodoksni infantilizam |
 Samo je neobičan umjetnik, misleći i odgovorni likovni umjetnik kao i vizionar i zatočenik umjetnosti. On je utemeljivač, začetnik i jedini predstavnik novog pravca u slovenačkoj likovnoj umjetnosti – ortodoksnog infantilizma – mješavine iskričave infantilnosti i suptilne otvorenosti za tragikomičnost svakodnevnice.
U ortodoksni infantilizam svrstavamo ona likovna djela čiji je jezik opušten i duhovit, iako ona djeluju na posmatrača krajnje ozbiljno. S obzirom da ovaj pravac obuhvata samo djela jednog slovenačkog umjetnika – Sama – vrlo je jednostavno pratiti njegov razvojni put kroz prostor i vrijeme.Nastao je prije približno dvadeset godina,kada je Samo počeo sramežljivo stvarati u svom ateljeu. Likovno, koloristički i strukturalno ortodoksni infantilizam predstavlja izrazitu fascinaciju važnim životnim stvarima kao što su rođenje, život, ljubav, pa i smrt. Likovno se izražava brojnim sitnim, iskreno nacrtanim motivima, a – prije svega – karakterističnim predstavljanjem takođe vizuelno uzbudljivih ljudskih organa koji se nalaze ispod pupka. Umjetnik shvata pupak kao centar ljudskog bića ( a u širem smislu i kao centar svijeta). On ga dijeli na dvije jednake polovine koje su često suprotstavljene u određenim potrebama, željama, zahtijevima i stremljenjima. Pupak, koji je niz godina predstavljao gornju granicu umjetnikovog interesovanja za ljudske organe, u zadnjem se je kreativnom periodu pomjerio na donju granicu. Naime, Samo je motivski proširio svoja likovna promišljanja na gornju polovinu ljudskog tijela, na srce, koje je obično naslikano jakim bojama, puno i teško, a prije svega nabijeno energijom. Na slikama na kojima je naglašeno srce umjetnik se temeljno drži sadržajno-motivskog pravila da – manje je više. Upravo takva redukcija omogućava mu simbolično jače akcente na izabranim simbolima.
Ova pregledna izložba nekih od najboljih Samovih radova ima značajan naziv „Di Libe“. Ona zaokružuje autorov pogled na život, koji pronicljivo opaža kretanja u savremenom svijetu a u ozbiljnom nazivu izložbe na njemačkom jeziku još više naglašava usmjerenje umjetnika ka širem, evropskom prostoru. Umjetnik konstatuje da se u tom prostoru gubi osjećaj za ljepotu, ljubav postaje površna, saosjećanje se rasplinjuje u pohlepu, sve je puno žurbe, neobuzdanog kretanja po svakodnevnim putevima, a i mašine nas sve više ograničavaju. Stoga je Samo svoju likovnu osjetljivost izrazio kroz seriju simbola koji se uvijek iznova pojavljuju na njegovim slikama. Ti simboli su ptica, srce, suza, muškarac, žena, flaša, strelica, sunce, bijeli kvadrat, hrišćanski krst, euro i znak pitanja. Oni su katarza njegovog ličnog punjenja i pražnjenja na prirodnim materijalima (karton, pluta, otpadni materijal) a prevashodno u drvetu koje on u posebnoj tehnici paljenja, rezanja/urezivanja i gustog bojenja (koristi samo šest ili sedam industrijskih boja) grozničavo naseljava mnoštvom, na prvi pogled, veselih, neobičnih, zabavnih, vragolastih, igrajućih i spontanih prizora.
Samo izgrađuje svoj neposredan, čist i izrazito živahan ispovedni stil samo na liniji, kao najvažnijem izražajnom elementu. Linija je likovni „bog“, kako sam umjetnik tvrdi. Njegovotretiranje linije je skoro ritualno; naime, on svoje crteže uvijek počinje crtati na isti način: iako piše desnom rukom on crta lijevom rukom, počinjući u gornjem lijevom uglu. Zatim slijedi spontano oslobađanje njegove kreativnosti na likovnom mediju, gdje se tokovi svjesnog i nesvjesnog prelivaju, kao što to biva u svakodnevnom životu kada se obično radi o mnoštvu spletova predvidljivih i nepredvidljivih situacija. Tako nastaju slike pune kritičkog odgovora na naš uobičajeni život, na svijet koji se čini da je sve više neprijatan za suptilne osobe. Slike nastale na ovaj način sastavljene su od brojnih fragmenata svakodnevnice. S obzirom da lebde u prostoru, bez čvrste potpore, pomjeraju se kroz brojne ( samo na prvi pogled) zabavne motive. Vremenom, ako malo pomnije posmatramo, otkrićemo sadržajnu ozbiljnost i zabrinutost nad saznanjima koje nam umjetnik nudi. U njemu se nakupilo toliko težine koju je onda morao da istisne iz sebe.Ovaj smrtno ozbiljan humor sigurno će ostati u uspomeni posjetiocima pošto napuste izložbeni prostor. Upravo takav humor se razvijao kroz cjelokupno Samovo stvaralaštvo, a naglašeno se uobličio u zadnjem periodu, kroz najčešće korišćen motiv klovna. U njemu bismo mogli potražiti (ali to nećemo činiti) portretne paralele sa samim autorom.
Eruptivni likovni govor koji je čak nabrekao opisnim izjavama na nekoliko stranih jezika, nadograđuje likovnu izražajnost ovog, tek naizgled jednostavnog i samoniklog likovnog fenomena, neopterećenog likovnim trendovima. Poseban je užitak snaći se u motivsko-tematskoj raznolikosti Samovih radova – u tome nam može pomoći autorovo objašnjenje njegovog najomiljenijeg simbola – ptice: „Slika bez ptice je kao čovjek bez...“
|    Sarival Sosič Posjeta : 3001 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 