1
Istoričarka umjetnosti Petrica Duletić o slikarstvu Mića Vukovića
Uspostavio odnos - fantastičnog i realnog!

    - U slim slikarstvu Mića Vukovića uspostavljen je odnos između jednog fantastičnog svijeta sa ovim našim realnim.On lako uspostavlja vezu sa filozofskim, koje u njegovim slikama poprima simboličnost, uspospostavlja vezu i sa kadriranjem u kojem različite perspektive sliku čine složenom - zapislala je istoričarka umjetnosti Petrica Duletić o Vukovićev slikama, koje su od sinoć izložene u Kuslevovoj kući.

- Simbolika je duboko ukorijenjena u našoj svijest ili u načinu našeg bivstvovanja, ali kako Uspenski navodi: „...simboli su upravo namijenjeni da probude ideje koje spavaju u našoj svijesti ...oni moraju ostati elastični, neodređeni i ambivalentni... Njihova je uloga je da otkriju misterije, ostavljajući umu svu njegovu slobodu“.
Vuković nastoji da bavljenjem figuracijom sačuva dostojanstvo i značaj koji je imala tokom dugog prisustva u plastičnim umjetnostima.
Ljudska figura je na njegovim slikama smještena u neočekivane odnose svejedno da li je u pitanju neka druga njoj slična pojavnost ili potpuno drugačiji činilac iz fonda predmetnog miljea, poput stolice, rama, fragmenata namještaja, prozora, niša i drugih sadržajnih oblika čiju primjenu nije lako odgonetnuti. Djelovi starih crno bijelih fotografija ili čitave fotografije koje kao da su izvađene iz porodičnih albuma čine dio ikonografije. One kao da upućuju na ostatke nekog neobičnog svijeta koji dotrajava i sluti na nestajanje. Atmosfera je otuđena, na pojedinim licima su čak i maske, akteri kao da su zaustavljeni u vremenu i prostoru. Ponekad, čini se da su zaustavljeni u pokretu pa odaju utisak prekinute filmske sekvence. U njima se miješa stvarno i nestvarno, irealno i metafizičko.
Poruka slike nije uvijek čitljiva, ona je nedohvatna i u dobroj mjeri tajnovita. Odvija se neovisno od onoga što oblik predstavlja, ostaje izvan granica njegove primarne datosti.
Prožeta je umjetnikovim vlastitim filozofskim
promišljanjem znanom samo njemu.
Pojedine figure okrenute su leđima posmatraču. Prisustvo figure okrenute leđima posmatraču često je u istoriji umjetnosti tumačen kao enigmatski gest izolacije i bjekstva individue izvan svijeta realnosti, ali istovremeno i kao poziv posmatraču izvan slike, sa naknadnom identifikacijom i izmještanjem ka ovom difuznom osjećanju prostora i vremena slike, bliskom realitetu snova i onostranom. Pojedinim akterima je uskraćen lični identitet, nemaju lica, i zato što sukcesivno, od slike do slike, bivaju uglavnom predstavljeni kao nijemi posmatrači.
U tom smislu cjelokupna postavka, iako nema direktnu potrebu da otvoreno komentariše, u svojem angažovanom nivou zapravo posjeduje jasan kritički odnos prema društvu, jer potreba za okupljanjem je jedna od temeljnih konstanti koje određuju čovjeka uopšte, i to kroz njegovu urođenu potrebu za pripadanjem.





Posjeta : 2546