Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

2
Nad knjigom Milanke Aranitović Rakočević "Pucaj, puče mi duša!"
Roman "puca" od - sudbina i drama!
Manje knjige, ni više ljudskih sudbina i drama, tako vrtoglavih obrta i gotovo nevjerovatnih ishoda. To je prvi utisak koji će se, vjerujem, nametnuti svakom ko pročita novi roman Milanke Aranitović Rakočević, neobičnog i intrigantnog naslova „Pucaj, pučemi duša!“. Taj utisak posebno pojačava činjenica da je knjiga sročena na samo stotinak strana. Jeste se Milanka Aranitović Rakočević držala svetog andrićevskog pravila da riječima bude komotno a mislima tijesno, jeste ispoljila već potvrđeni spisateljski dar i vještinu kakvu podrazumijeva moderni kratki roman, jeste i u ovoj knjizi pokazala smisao za literarno kazivanja koji krasi njen prethodni roman „Kad zažmuriš niko te ne vidi“ – knjigu koja već tri godine intrigira i stoji u žiži čitalačke javnosti - ali je uz sve to ipak zadivljujuće kako je moguće u tako maleni okvir smjestiti tako raznovrsnu, razgranatu i slojevitu fabulu, a da to ni u jednom trenutku ne izgleda ni kuso ni nedorečeno. To je očigledni i nepobitni dokaz da je u pitanju zrela spisateljica koja se drži svog pravila da „svaka rečenica porađa jedan novi svijet“, koja očigledno uživa u stvaralačkom postupku, uvjerena da je „sreća u pisanju“, nadmetanju i igri sa riječima, i da bez tog osjećanja ne može biti potpune sreće ni u napisanom, gotovom djelu. Učini se u prvi mah, u prvim akordima priče o Viktoru Goluboviću, mladom uspješnom projektantu internacionalnog glasa i njegovom bračnom brodolomu sa lijepom Eleonorom Ogrizek, darovitim piscem i afirmisanim novinarom i urednikom, studentskom ljubavi krunisanom brakom i prekrasnim bliznakinjama, da slijedi ljubavni zaplet i priča u kojoj ima ponečeg od sladunjavosti savremenih televizijskih, i ne samo televizijskih, sapunica sa hepiendom. Vuče na to njegovo razočaranje što je pri iznenadnom povratku sa službenog puta svoju dragu zatekao u svom krevetu u zagrljaju drugog muškarca i zbog toga bez riječi napustio kuću, i njeno kajanje što je pala u iskušenje prevare (možda i pod uticajem alkohola) i tuga beskrajna zaljubljene žene koja potom uviđa da je više nema u očima voljenog čovjeka, da je mrtva u njegovom pogledu... U tu atmosferu se uklapa i poglavlje, fabula novog romana Eleonore Ogrizek, romantična autobiografska priča o njenom porijeklu, saznanje da ona nije plod braka Antuna Ogrizeka, zloćudnog bogatog gazde njemačkog porijekla, i lijepe, siromašne nadničarke Marije Matić, koju je Antun, čovjek kojemu nikad niko nije vidio osmijeh na licu, u svojoj silobatnosti divljački silovao, a potom ucjenom i novcem dobio blagoslov njenog oca da je oženi. Tako su za tren srušeni i u sinje more potonuli njeni snovi o sreći, u devet jama sakrivena obostrana ljubav između nje i Antunovog mlađeg brata Johana koji predstavlja u svemu njegovu suštu suprotnost. Blizina je ipak učinila svoje, „ljubav – kako veli Ivo Andrić – ima mnogo bola, nereda i nepravde“, ipak je proklijala i kao plod te „dve neme žudnje i jednog besvesnog minuta“, ljubavi između Marije i djevera Johana, rodila se Eleonora... Antuna će iznenada izdati srce, ali je ipak preduhitrio smrt i svojoj supruzi i bratu ostavio pismo u kojem otkriva da je od prvog dana slutio njihovu emotivnu vezu, a da je u to bio sasvim siguran onog trena kad se rodila mala Eleonora, ne samo zato što je ona neodoljivo ličila na strica Johana nego i stoga što je Antun davno utvrdio da ne može imati djecu. Upravo ovdje, u trenu kad Eleonora Ogrizek sklapa posljednju kockicu svog životopisa, Milanka Aranitović Rakočević uvodi u priču Bosnu, „zemlju krvi i meda“, „tamni vilajet“ u kojem su od pamtivijeka krv i med pomiješani sa pelimom i najgorim čemerom, a u godinama posljednje decenije dvadesetog vijeka posebno. Od tog trena do posljednje rečenice ove sumorne knjige postaje bjelodano da je ovo, ustvari, gromoviti antiratni krik Milanke Aranitović Rakočević, krik protesta jedne krhke žene, prelomljen kroz prizmu njenih ličnih iskustava izbjeglice iz tog zakavženog i po ko zna koji put u krv ogrezlog „tamnog vilajeta“, a još više kroz prizmu stravičnih, mučeničkih priča drugih izbjeglica iz Bosne kojih se naslušala dok se zlopatila po izbjegličkim kampovima i utočištima u Podgorici tih paklenih devedesetih godina prošlog vijeka. Teško je i, naravno, nepotrebno i besmisleno, razlučivati gdje u ovoj priči prestaje život, „mali, goli, neustrašivi“, a gdje počinje piščeva mašta, šta je stvarnost, a šta piščeva imaginacija, jer je sve toliko realno i moguće, toliko do bola istinito. Mihailo Lalić je u nekoj prilici, govoreći o tome koliko u njegovim knjigama ima realnog života a koliko su one plod njegovog stvaralačkog duha i mašte, rekao da je uvijek imao mnogo više problema sa onim što je stvarnost, što je život donosio nego sa onim što je sam želio „da dopiše“, jer je to uvijek bilo daleko iznad onoga što čovjek može i umije izmaštati. Kad se sklopi posljednja stranica novog romana Milanke Aranitović Rakočević, iz njene dramatične i u suštini duboko tragične, gnomski ispričane storije, neopterećene nijednim suvišnim detaljem, bez trunke patetike i didaktike, izbija gromovita poruka da u ratu nema pobjednika i pobijeđenih – svi su poraženi, da nema krivihi nevinih – svi su i krivi i nevini, da nema dželata i žrtava – svi su žrtve, jer kad-tad i najokrutniji dželat doživi strašni sud, dočeka kajanje koje je gore od smrti. „Nema veće muke od nemirne savjesti“, podsjeća autorka ove mučne i preteške čitanke o zlu na misao premudrog Andrića, i poručuje da je svaka sila za vremena, da jednom svi dugovi stignu na naplatu, odnosno da je sve ono što čovjek čini mimo svojih uvjerenja, mimo onoga što ne bi želio da njemu neko učuni, „šejtanska rabota“! I ako je pobjegao daleko od Bosne, u Kanadu, u nadi da će se tamo, „preko okeana“, otarasiti sramotnog bremena svojih zločina, vremena kad mu se činilo da je on gospodar svijeta i da mu se može sve što poželi, kad mu se činilo da čini najbolje, ono što treba zarad svoje „nacije“, zarad, kako će se pokazati, plitkih i maloumnih, sitnošićaržijskih interesa grupice koja se u sunovratnom ratnom vremenu dokopala vlasti, iako je u miru pošten domaćin ni o slavi nebi pustio preko praga; kad je vjerovao da se količina njegovog nacional - patriotizma mjeri količinom zla koje pričini onima iz suprotnog nacionalnog tabora - S... više od dvadeset godina trpi najveću moguću muku – nemir savjesti! Danju pokušava da se pribere, da se vrati u svakidašnjicu i zaboravi Bosnu i sve ono što je tamo radio, a onda „noći naplaćuju sve što danima sklanja u ćoškove savjesti.“ Kad u sred te muke dobija dvije gluvo-nijeme ćerkice i kad shvati da one nikad neće imati lijepog i bijela dana, odnosno uvidi da ga je stigla neka kazna božja, otvara srce i, da bi olakšao duši, javno priznaje šta je činio kad ga je zapala vlast i moć, kako je, pored ostalih, u jednom od nebrojenih sarajevskih logora, mučio svoju nekadašnju profesoricu, ženu koja ga je znanjem „uvela“ u život, koju je nekada izuzetno cijenio i iz čijih je predmeta imao čiste petice, a samo zato što je druge vjere i žena uglednog i poznatog oficira Jugoslovenske narodne armije...I kako ova stravična priča o mučeništvu i stradanju profesorice Lj..... kao jaje jajetu liči na ispovijest njene u izbjegličkoj muci stečene prijateljice E...., koja je gotovo identičnu golgotu preživjela u sličnom logoru u Foči i kako je sva ova premučna storija na sva četiri ćoška oslonjena na mudrosti, pouke i poduke Iva Andrića, za kraj ovog sasvim ličnog i subjektivnog doživljaja ove knjige, evo njegove upozoravajuće misli izvijene iz narodne mudrosti: ne daj Bože šta se trpjeti može, njegovog razmišljanja o stradanju čovjeka: „Na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je muka nemirne savjesti.“ Kad bi ljudi bili svjesni toga, kad bi ozbiljno shvatili ovu poruku višegradskog mudraca, na svijetu bi zavladao mir i blagostanje...
Budo Simonović Posjeta : 2262